preskoči na sadržaj

Osnovna škola Matije Vlačića Labin

Priloženi dokumenti:
Novosti u petom razredu.doc

O ADOLESCENCIJI

Sedmi razred je razred kada su promjene u adoelscenciji najizraženije. Osim što djeca naglo rastu i razvijaju se tjelesno uočljive su i psihičke promjene.

Ono što se najprije primjećuje je ponašanje koje se mijenja. Često se u školi i u kući primjećuje dijete koje sve radi preko volje. površno i neuredno. To se najčešće vidi kada treba učiti ili učiniti neku uslugu. U školi ne mari za svoje zadaće, «zaboravlja». Prihvaća se posla tek kada mu se ne zaprijeti. U radu je sporo, nepažljivo, svaki čas prekida posao, izmišlja bilo što samo da se makne od posla. Uz to je nestrpljivo, mrzovoljno, neuredno, ne trudi se da razmisli o zadatku i pravilno ga riještit. Sasvim je jasno da je tada uspjeh u školi slab, a loše ocjene ne potiču na marljivo učenje. U to doba mogu postati tvrdoglavi, neposlušni i jako radoznali. Znaju upadati u riječ, kritizirati sve oko sebe. U to doba izložit će vam svoje nimalo laskavo mišljenje, jer netko vam mora napokon reći istinu, jer je krajnje vrijeme da se popravite. Ta želju da vam pomogne obično se  protumači kao običan bezobrazluk. Bit ćete uvrijeđeni, bijesni. A njih, djecu, to će još više učvrstiti u uvjerenju da su svi odrasli isti, neiskreni i sebični. Tome će dodati i optužbu da ste eksplorator, jer ih prisiljavate da rade najteže poslove, na primjer moraju oprati auto koji nije njihov, nego vaš i jasno je da ste ga vi uprljali. Pod prijetnjom prisiljeni su pospremiti kupaonicu, koja će već sutradan opet biti mokra i neuredna. Što mu drugo preostaje nego da zaključi da je svijet odraslih besmislen, pun nelogičnosti i nepravedan.

Rječnik će se popuniti izrazima kao grozno, glupo, bez veze. A rečenice će početi izgledati ovako: «Jesu li se oprale moje traperice?», «Jeli skuhan ručak?». Takav pasivan oblik nije slučajan, to su primjeri odnosa tinejđera  prema kućnim aktivnostima.

Što bi trebalo poduzeti s tim najnovijim pogledom na svijet? Kako im objasniti da ljudi jedno govore, drugo misle, a treće rade, zašto propovijedaju vrijednosti kojih se sami ne pridržavaju, uspostavljaju pravila da bi ih kršili. Ako se upustite u raspravu s njima na skliskom ste terenu. Vjerojatno će vas navući na  tanak led i navesti da izgovorite punu vreću fraza. Ako pak tu raspravu izbjegavate, vaše dijete koje sve brže prestaje biti dijete, uskoro će odustati od svakog razgovora s vama. Smatrat će vas nekompetentnim ili nezainteresiranim. Zato raspravljajte s njima koliko god vam se to činilo besmisleno. Vaša djeca izazivat će vas, kritizirati, govorit će vam da je vaš život promašen, da niste borac, a istodobno će silno želejti da ga uvjerite u suprotno. Iako vam se čini da vam rođeno dijete postavlja klopku, ono zapravo testira čvrstinu onih nekoliko preostalih niti koje ga još vežu s vama. Želi se isčupati iz vašeg zagrljaja, ali osjeća da ste mu još potrebni – i mrzi daj osjećaj.

U ovim godinama djeca koja su prije sve izbrbljala i pričala vam o svojim prijateljima, tajnama, postaju šutljivi. Čuvat će svoje informacije kao u sefu sa sedam lokota. U tim nezgodnim godinama imaju mnogo važnijih briga nego da objašnjavaju zašto nisu gladni ili koji su mu životni planovi za sutra. Jer kako mogu razgovarati s nekim tko se ne razumije u modu, ni u glazbu, ni u prave stvari. I zato radije šute.

I što tad čine njihovi roditelji? Po reakcijama ih možemo podijeliti u tri velike skupine. Jedni će se duboko uvrijediti, drugi će se zabrinuti, a treći neće uopće primijetiti da se s njihovim potomkom nešto neobično zbiva.

Strah da smo odgovorni za sve što će se našem djetetu dogoditi i za sve što će propustiti, osjećaj da smo dužni bdjeti nad njim i nadzirati ga, neće nam dati mira. Taj nam osjećaj ne dopušta da ih pustimo da u miru «odmisle i odmeditiraju» poteškoće vlastitog odrastanja. Ako ste im prije bili dobar oslonac,ako ste im diskretno dali do znanja da ste uz njih kao pouzdana potpora, nadajte se da će obratiti vaš vama bude li im zatrebala pomoć. A kad to učine valjda ih nećete postavljati pod mikroskop i zaviriti im pod kožu da biste vidjeli što ne štima, te obavili potreban remont.

U trećoj – četvrtoj godini života uzor za dijete su roditelji, u trinaestoj- četrnaestoj godini je grupa vršnjaka. Obično su to djeca s ulice, iz razreda. Grupa vrši veliki utjecaj i na ponašanje,  oblačenje, uzore u muzici, filmu i sportu. U to doba dijete se ne želi izdvojiti od ostalih, oblači se kao i ostali u grupi, češlja i oponaša. Ako je grupa sastavljena od dobrih učenika i ono će nastojati postići što bolje rezultate i obratno, ako su u grupi u većini lošiji učenici uspjeh će se smanjiti da ne bi odskakali od drugih, da ih zato ne bi ismijavali ili ne prihvaćali. Ako ostali idu u kino, želi ići i on, ako idu na ples i oni će, ako puše i vaše dijete će probati sve da bi bilo prihvaćeno. Ako grupa bježi sa nastave i on ide s njima. Sve se to radi iako  se nije uvijek uvjereno da je to dobro i u redu. Vođa u grupi određuje pravila ponašanja i tko to ne prihvaća nije dobro došao. Da ne bi bili izolirani i odbačeni prihvaćaju ponašanje grupe.

Zato je potrebno znati s kim se dijete druži u slobodno vrijeme i ako nismo zadovoljni možemo pokušati promijeniti društvo, ali ne kritiziranjem nego nalaženjem drugih aktivnosti sa drugom djecom, gdje su pravila ponašanja više u skladu s našim shvaćanjima. 

KAKO POMOĆI DJETETU U IZRADI DOMAĆEG URATKA

Domaći uradak sastavni je dio učenikovih obveza. Budući da ih dijete izrađuje u obiteljskom domu, učitelj ima uvid u njegove rezultate, dok roditelj može zapaziti niz drugih popratnih stvari u izradi domaćeg uratka: npr; da li dijete razumije što treba učiniti, brzina izrade, umor učenika,  raspored, mjesto i vrijeme rada kod kuće, koliko je potrebna roditeljska pomoć, učenje s prijateljem i drugo.

Ne može li dijete izraditi sve zadatke vrijeme je da mu se kod kuće pomogne. To ne znači da roditelj treba riješiti zadaću već da se upoznaju s pravim razlozima zbog kojih dijete ne može točno i na vrijeme izraditi zadatke te da uočene razloge otkloni.

Jedan od razloga može biti nerazumijevanje zadatka pa dijete zbog toga dugo rješava jedan zadatak i ne može ga dovršiti. U takvoj situaciji treba mu objasniti ono što nije razumjelo ili ga uputiti nastavniku koji će mu dati dopunsko objašnjenje.

Drugi razlog može biti sporost. Djeca se međusobno jako razlikuju u brzini rada. Zato sporiju djecu treba poticati i navikavati da brže rade. Zapravo je najbolje staviti pred njih sat i dogovoriti vrijeme u kojem treba riješiti pojedini zadatak. Osim tog roditelj bi trebao znati i približno vrijeme trajanja učenja i pisanja domaćih uradaka u pojedinom razredu. U prosjeku dijete u prvom razredu za izradu domaćeg uratka treba od pola do jednog sata. U drugom razredu se vrijeme produžuje do sat i pol, u trećem i četvrtom do dva sata sve do osmog razreda gdje je potrebno utrošiti do tri i pol sata dnevno.

Kod pisanja i učenja potrebno je obratiti pažnju na umor. Umorno dijete radi sporije i više griješi. Na djetetov umor znatno utječe i vrijeme izrade zadataka. Zato nije najbolje rješenje da se zadaća rješava odmah nakon škole. Dobro je promotriti i vidjeti koje je vrijeme djetetu najpogodnije, obično je to između 16 i 18 sati.

Nadalje, dobro je da dijete nije gladno, ali ni presito. Naime odmah nakon jela ne može se uspješno učiti ( spava nam se ). Teže se uči i u kasnim večernjim satima, jer smo zbog brojnih dnevnih informacija već umorni za uspješno primanje onog znanja koje zahtijeva veći napor.

Rješavanje domaćeg uratka najbolje je izvršavati uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu. ( na taj način stvaraju se radne navike ).

Kako postupiti kada dijete želi učiti u društvu? Roditelji često misle da izrada zadaće u parovima ili u grupi nije osobito  korisno, jer djeca razgovaraju, slušaju muziku ili se igraju. Točno je da najveći dio domaćih uradaka traži individualni rad učenika. Ima međutim ,djece koja ne vole raditi sami. U takvim je slučajevima poželjan rad u društvu. Zatim, ako dijete nije dobro zapamtilo zadaću drugi ga mogu podsjetiti. Ima djece koja lakše usvoje gradivo kada ga čuju od drugog, kada se međusobno ispituju. ponavljaju...

Ako želimo da dijete uspješno izvršava zadatke, treba ga stalno poticati i pratiti. Rezultati rada će često biti različiti pa se može popričati i zajednički procjenjivati uspješnost uratka. Kad se procjenjuje rad potrebno je istaknuti samostalnost, brzinu, urednost i postepeno razvijati djetetovu sposobnost samoocjenjivanja. Može se otvoreno reći:» Ponosim se što si tako dobro uradio zadaću.» ili «Dobro si to napravio.» i sl. U protivnim situacijama jednostavno treba reći:» Ovo si mogao bolje napraviti.»Ovakvo opisno ocjenjivanje zgodno je provesti kada djeca sama traže da ih roditelj ispita, pregleda zadatke i posebno onda kada traže povratnu informaciju o uratku.

Postoje razni oblici pomoći djeci u izradi zadaća. Ta pomoć je individualna i ovisi o mnogim okolnostima. Tu su navedene neke.

Veoma je važan odnos prema radu, a mi roditelji često griješimo jer zaboravljamo da je rad napor na koji dijete treba priviknuti, pripremiti i osposobiti. Djeca već na početku školovanja moraju steći naviku i priviknuti se na zahtjeve koje postavlja škola. Najveći dio tog posla obavlja škola, odnosno učitelji koji rade s tom djecom. Ali da bi pomogli djeci potrebno je da i roditelji preuzmu dio tog zadatka. Treba govoriti o pravoj pomoći što roditelj pruža djeci. Nije to ona pomoć koja se sastoji u pisanju zadaća za koju djeca tvrde da su njihova, a nisu. Prava pomoć sastoji se u savjetu, kontroli onoga što su djeca izradila. Ta pomoć zahtijeva vrijeme, strpljenje. Da bi dijete učilo potrebno je da ga potičemo na rad i da nadziremo njegov rad. Ako su bilježnice neuredne treba ih pregledavati svaki dan, tražiti da ponovo napiše zadaću ako je neuredno napisana. Uvidjet će da mu se isplati uložiti prvi put više truda i da će prije biti gotovo.

Učenje je ozbiljan rad koji traži veliki fizički, intelektualni i voljni napor. Kao i u savkom radu tako i u učenju rezultat dobrim dijelom ovisi o organizaciji. Dok rad u školi organizira učitelj rad kod kuće ostaje na brizi roditelja. I upravo o tome kako ćemo ga organizirati ovisi uspjeh našeg djeteta.Za svaki je rad potrebno vrijeme koje djetetu  trebamo omogućiti.

Priloženi dokumenti:
NESTO O PUBERTETU.doc

Pametno mjesto

Na kojem se mjestu u vašoj kući piše domaći uradak? U kuhinji? U predsoblju? Na pragu između kuhinje i blagovaonice? Koliko znam zadaće se najčešće pišu u dnevnom boravku, ponekad na stolu, ponekad pod stolom, na kauču, na koljenima, na podu pred televizorom. Ponekad roditelji uspiju nagovoriti djecu da zadaću bar počnu pisati u svojoj sobi ili u svom dijelu sobe. I tu postoje razne mogućnosti. Zadaća se može pisati na polici za knjige, na krevetu, u kutu na nekom jastuku, na peći. Učenici mlađih razreda neće izdržati do kraja zadaće u svojoj sobi. Već kod drugog zadatka doći će «negdje gdje ima ljudi» da ne budu sami.

Apsolutno najrjeđi slučaj kod tih mališana je pisanje zadaće za njegovim stolom. Tamo im najteže ide. Čak ako ih uspijete nagovoriti da neko vrijeme provedu u tom radnom kutu koji ste s ljubavlju za njih uredili, oni će se svaki čas osvrtati za nekim «boljim» mjestom. Nažalost, mnogi se za pisaćim stolom osjećaju kao u kavezu. A mi smo mislili da je učenik bez pisaćeg stola isto što i vrabac bez grane.  Možda je stol pomogao ozbiljnijem shvaćanju škole ali njegova je funkcija za sada uglavnom simbolična. On vrlo dobro služi kao stalak za kutiju s olovkama i za raspored sati, a tu su i ladice za knjige i školski pribor.

Zašto djeca nerado sjede za svojim pisaćim stolom i zašto zadaću pišu na nemogućim i nepraktičnim mjestima odnosno tamo gdje vam najviše smetaju? Prvi razlog je u tome da ne vole biti sami. Biti sam je najteža zadaća. Na nju dijete troši toliko energije da mu za pisanje zadaće preostaje sasvim malo snage. Našvrljat će je na brzinu, makar kako i smjesta dojuriti k vama. Njegov radni kutak za njega je prisilna izolacija koja ga plaši i «blokira mu vijuge». On bi najradije bio tamo gdje ima i drugih živih duša.

Drugi razlog je u tome što u svakoj kući postoji dio u kojem se ljudi najbolje osjećaju. Svaki stan ima neko svoje «pametno mjesto». Ne znam ništa o podzemnim vodama i misterioznim zračenjima, ali znam da raspored prostorija, prozora, vrata, namještaja odašilje neku poruku, usmjerava kretanje i zato se na pojedinim mjestima u stanu okupljaju svi ukućani. To središnje mjesto gdje svi najradije i najduže borave za mališana je ono «najpametnije mjesto» gdje je najugodnije i najlakše napisati zadaću. Jasno vam je da oko njegovog stola u normalnim okolnostima nema masovnog okupljanja.

Napokon, treći razlog za izbjegavanje pisaćeg stola jest taj što je uistinu dosadno raditi stvari onako kako treba. Pravila i savjeti su dosadni, osobito kad ste mali i svi vam stalno govore kako se što radi, puni želje da vam pomognu. Bježeći od naputaka odraslih, mališan će sa svojom bilježnicom prokrstariti po cijelom stanu tragajući za inspiracijom. Nekad će je pronaći na podu, nekad na stepenicama....

Priznajem, ova se priča ne uklapa u literaturu tipa – kako treba učiti. Svi znamo kako to treba biti: uvijek na istom mjestu, uz dobru rasvjetu i temperaturu zraka, stolica i stol trebaju biti odgovarajuće visine...Ali što možemo kad se život najčešće ne uklapa u literaturu.

S vremenom i vaš će mališan nekako pronaći put do svog stola i on će za njega biti ono najpametnije mjesto, zona inspiracije rezervirano samo za njega. Do tada mu bar malo možete pomoći da se sprijatelji sa svojim stolom. Provjerite da nije na prehladnom ili pretoplom mjestu. Dok je dijete u školi sjednite i sami na njegovu «radnu stolicu» i provjerite na vlastitoj koži jeste li mu napravili «kavez» ili «vidikovac» od radnog kutka, pokušajte i sami ondje nešto napisati ili pročitati. Kad ste se uvjerili da je sve u redu, pustite da stol u miru pričeka svojeg «gazdu», svog genijalca ili genijalku. Vidjet ćete, za koju godinu bit će to sretan i mudri spoj.

Razvijanje samostalnosti i odgovornosti

Sistematsko razvijanje samostalnosti potrebno je provoditi još od malih nogu, jer kod djece postoji težnja za samostalnošću koja u skladu sa rastom i razvojem postaje sve izrazitija. Organizacija života i rada u kući pruža mnoge prilike za razvijanje njegove samostalnosti. Treba mu omogućiti da ono prema svojim mogućnostima samo izvršava određene zadatke (odijevanje, hranjenje, pisanje domaćih zadataka, učenje, male usluge roditeljima,...). Igra i druženje s vršnjacima veoma pogodno djeluje na razvijanje samostalnosti. Dijete dolaskom u školu mora voditi brigu o svojim obvezama. Pored tih školskih obaveza (učenje, pisanje domaćih zadataka,...), korisno je da se djetetu daju i manji zadaci koje mora obavljati za obitelj ili grupu u kojoj boravi (spremanje vlastitog kreveta, uređivanje svoga radnog mjesta, zalijevati cvijeće, otići u trgovinu, postaviti stol za objed,...). Kod toga ne treba računati samo na fizičku korist, već više na odgojnu ulogu. Dijete razvija samostalnost i shvaća da svatko ima svoje dužnosti i obaveze. Veliki neprijatelj razvoju samostalnosti je pretjerana briga roditelja za dijete. Takva djeca ostaju uvijek nesamostalna. Druga opasnost za razvijanje samostalnosti je strah djeteta od roditelja. Negativno djeluje i slijepa poslušnost koju neki roditelji zahtijevaju od djece. Česta je pojava precjenjivanja ili podcjenjivanja dječjih snaga. Razvijajući samostalnost moramo polaziti od dječjih snaga i mogućnosti i samostalnost razvijati od najjednostavnijih oblika ka sve složenijim. Kad god je posljednjih godina među majkama i očevima vršena anketa o ciljevima odgoja i obrazovanja  djece, na prvom mjestu je uvijek bila samostalnost. Svi su suglasni da je najvažnije djetetu pružiti sposobnost da svoje probleme rješava vlastitim – unutarnjim i vanjskim – snagama, da čvrsto stoji na vlastitim nogama.

Pitanje je samo: Kako to postići?

Neka ispitivanja dovela su do čitavog niza odgovora na pitanje: pod kojim uvjetima djeca postižu izuzetno visok stupanj samostalnosti, a pod kojim dolazi do obrnutih efekata: djeca sa troje ili više braća i sestara kao i jedinci češće su nesamostalni. Jedinci su češće u opasnosti da zbog pretjerane pažnje postanu nesamostalni. Samostalnost ne nastaje na način da se djeca što manje i što dosljednije prepuštaju sama sebi, kao što misli većina ljudi. Djeci je, naprotiv, potrebna podrška njihovih roditelja kako bi se osjetila sigurnim i jakim, kako bi imala povjerenja u vlastite snage i sposobnosti. Budući da roditelji s većim brojem djece često nemaju vremena ni snage da se podjednako posvete svoj djeci, mnoga od njih ne postaju onoliko samostalna koliko bi se očekivalo. To se posebno odnosi na najmlađu djecu kod koje manjak roditeljske pažnje dovodi do nedostatka samostalnosti. Čini se da je, što se samostalnosti tiče, dvoje ili troje djece idealan broj. Drugo, a još više treće dijete iz takvih obitelji pokazuje veoma visok stupanj samostalnosti. Prvorođeni, koji su ipak neka vrsta jedinaca, povremeno bivaju suviše maženi. Djetetu, koje treba postati samostalno, potrebno je razumna, prava mjera podrške roditelja. Previše ili premalo podrške može ometati ili potpuno blokirati taj razvoj. Međutim, ovi zaključci nemaju apsolutno značenje, Oni ne kažu da je svaki jedinac manje samostalan od vršnjaka iz obitelji sa više djece. Jedinci ili djeca iz većih obitelji mogu se odgajati tako da budu sigurna u sebe i samostalna. Činjenica, da se među jedincima češće mogu sresti nesamostalna djeca, pokazuje gdje leži opasnost za tu djecu: u pretjeranoj, roditeljskoj pažnji. Djeca iz nepotpunih obitelji češće su nesamostalna. Ovaj zaključak iznenađuje, jer obično se misli da uvjeti u kojima odrastaju djeca uz samo jednog roditelja, veoma povoljno utječu na razvoj samostalnosti. Mnoga djeca u tim posebnim situacijama jasno osjećaju da se od njih previše traži. Upravo za roditelj koji sam odgaja djecu, važno je da upozna moguće opasnosti, kako bi bio spreman poduzeti odgovarajuće mjere protiv njih. Uočljivo je da su djeca u posebnoj opasnosti da postanu nesamostalna – kad odrastaju uz samo jednog roditelja. Dokazano je da to više djeluje na dječake nego na djevojčice, jer između sina i majke dolazi do tijesne veze koja ponekad čak i guši, a to šteti slobodnom razvoju djeteta. Roditelji koji marljivosti, radu, redu i poslušnosti pridaju preveliku važnosti, često imaju nesamostalnu djecu. Mnogi roditelji na prvo. mjesto, kad je riječ o ciljevima odgoja stavljaju samostalnost. Međutim, mnogi roditelji nesamostalne djece, istu takvu važnost pridaju i ciljevima kao što su «marljivost», «rad», «red», «moral», «lijepo ponašanje». Društveno ponašanje je kod njih tek na četvrtom. mjestu. Kod roditelja samostalne djece «društveno ponašanje» je već na drugom mjestu, a jedan od ciljeva odgoja «biti sretan» igra sitnu ulogu. Dakle, roditelji koji pridaju pretjerani značaj tome da dijete bude vrijedno i uredno, nesumnjivo ometaju njegov razvoj i sprječavaju ga da postane samostalan čovjek. Razvijanje samostalnosti naročito pogoduje kad se djeca od malih nogu potiču na razumijevanje drugih i da prema njima imaju obzira. Djeca koju roditelji potiču u pravoj mjeri imaju najviše izgleda da postanu samostalni. Treba znati da prevelika pažnja, kao i zapostavljanje imaju podjednako negativne posljedice. To jesu li roditelji previše strogi ili previše blagi ne igra veću ulogu u razvijanju samostalnosti. Važno je da oni svom djetetu pružaju odgovarajuću podršku. Samostalni učenici često ističu: «Mama me tješi i pomaže mi, ako nešto nije kako treba». Što je otac više uključen u obiteljski život, djeca lakše postanu samostalna. Djevojčicama i dječacima koji uživaju podršku očeva nesumnjivo je lakše da postanu samostalni. Ovdje je značajno pitanje: uzima li otac učešća u obiteljskom životu ili ne, odnosno, provodi li svoje slobodne vrijeme u okviru obitelji. Od velike je važnosti i to da se ne pridržava kruto nekih starih pravila ponašanja, već da pomaže u domaćinstvu i odgoju djece. Raznovrsna i nekonvencionalna suradnja roditelja u obitelji nesumnjivo pojačava osjećanje djeci da se njihovi roditelji dobro razumiju. To doprinosi osjećaju sigurnosti, koja je neophodna da dijete stekne hrabrost kako bi se postepeno osamostalilo. Roditelji samostalne djece nemaju krute i dogmatične poglede na odgoj i obrazovanje. Roditelji samostalne djece znaju biti elastičniji i prilagodljivi pri odgoju i obrazovanju, da je pogrešno kruto se pridržavati principa. Roditelji takve djece znaju da je za pravilan odgoj previše nečega škodljivo, isto toliko koliko i premalo. Ako se želi da dijete postane samostalno, roditelji moraju biti spremni na to da djetetu daju slobodu. Samostalnost je jedna od najnovijih oblika radnog morala. Očituje se kao sposobnost da se samostalno postavi cilj i prema njemu djeluje.

Njezine odlike su:

  • poduzetnost,
  • odgovornost i
  • snalažljivost.
  1. Poduzetnost: u radu se karakterizira težnjom za aktivnošću, unapređivanjem rada, prihvaćanjem novih oblika i metoda, dinamičnost, stalno usavršavanje u radu, izvornost.

Negativne crte: nedostatak poduzetnosti, pasivnost, lijenost, oklijevanje, tvrdoglavost.

  1. Odgovornost za svoja djela i postupke, osjećaj dužnosti, preuzimanje odgovornosti i njezino poštovanje, ozbiljnost u radu, kritičan odnos i strogost prema sebi i drugima, osobnim i tuđim postupcima.

Negativne crte: neodgovornost, lakomislenost, neozbiljnost, pomanjkanje osjećaja dužnosti, nekritičnosti.

  1. Snalažljivost u različitim prilikama, sposobnost da se uvijek nađe izlaz i najprikladnije rješenje, obaviještenost, djelotvornost, spretnost, praktičnost.

Negativne crte: nesnalažljivost, nespretnost, pomanjkanje duha, umišljenost.

Samostalnost je širok pojam, a u kojoj će se mjeri razvijati u djetetu ovisi od mnogih faktora. Za dijete kažemo da je samostalno ako bez našeg nadzora u mlađoj školskoj dobi može otići u prodavaonicu, u kino ili neku posjetu i sl. Ono je samostalno i kada ostaje samo u stanu dok su mu roditelji na poslu, samostalno je i kada ne traži da se drugi brinu i vremenu njegova odlaska u školu. Samostalnost dobiva novu dimenziju onog trenutka kada dijete pođe u školu i time primi sve obveze što ih škola stavlja pred učenike. U tom trenutku počinje sistematsko formiranje jednog novog oblika samostalnosti – samostalnosti vezane uz školske obaveze. Programi što ih djeca svladavaju u nastavnom procesu primjereni su njihovim psihofizičkim mogućnostima i sva zdrava djeca trebaju ih svladati. U ovom obliku osamostaljivanja djeteta, roditelji imaju svoj dio obaveza. Dijete nenaviklo na određene zadatke u obitelji vrlo teško prima školske obaveze. One su za njega teret, pa ono traži nekoga da taj teret ponese umjesto njega, jer je tako naviklo. Iako smo svjedoci da roditelji rješavaju zadatke iz matematike, izrađuju crtež, itd.

  • to je prva greška u razvoju samostalnosti

Neki roditelji previše traže od svog djeteta ( zbog nepoznavanja stvarnih mogućnosti ), oni hoće  da pod svaku cijenu njihovo dijete bude najbolji učenik u razredu. Dijete se u tom slučaju nalazi u procijepu svojih mogućnosti  i pretjeranih ambicija roditelja. Jedno vrijeme se trudi, ali taj trud ne daje rezultate koje roditelji očekuju. To je prilika da se kod djeteta  razviju nervoze. Tada roditelji stupaju u akciju, postaju mali đaci koji svakodnevno pišu domaće uratke. Opet griješe. Djetetu je potrebna pomoć odraslih, jer se samostalnost uči, stječe i razvija s vremenom. Međutim, ta se pomoć ni u kom slučaju ne smije sastojati u tome da se obavljaju školske obveze umjesto djeteta. Dužnost je roditelja da pomaže djetetu uputama, nadzorom i kontrolom. Dijete treba naučiti, shvatiti i usvojiti činjenicu da su školske obveze sastavni dio njegova života. Njegujući djetetovu upornost i volju roditelji mu pomažu da svoje obveze primi posve normalno. U trenutku kada primijete da ono ne može riješiti neke zadatke pomoći će mu tako što će ga hrabriti, ulijevati mu povjerenje riječima : «Pokušaj», ili « Ti to možeš» i sl. Ako dijete stvarno ne može riješiti zadatak, roditelj može riješiti neki sličan, ali ne onaj iz domaće zadaće. Ako i tada pogriješi, upozoriti ga na pogrešku, objasniti i zatražiti da ponovno pokuša riješiti zadatak. Znači, sva roditeljska pomoć se svodi na nadzor nad djetetom. Dopustimo djetetu da postigne onoliko koliko može uz vlastiti napor. Pretjerana vezanost roditelja i djeteta osnovni je razlog za gušenje njegove samostalnosti. Čak i onda kada djetetu nije potrebna nikakva pomoć roditelji smatraju da mu moraju pomagati. Na taj način ne dopuštaju da se osamostali. Možemo naglasiti i to da gušenje samostalnosti se više susreće u djece mlađe dobi.  Roditelji imaju neki svoj kriteriji po kojem odmjeravaju do kada je djetetu potrebna pomoć. Dolaskom u starije razrede dijete odjednom ostaje prepušteno samo sebi, školske obveze se nagomilavaju, ne postoje radne navike i sve to dovodi do njegova nesnalaženja u velikim obvezama, a time i do neuspjeha.. Potrebno je da roditelji objektivno uoče svoje mjesto i ulogu u razvijanju dječje samostalnosti. da postane zdrava ličnost i da uspješno svlada sve teškoće što će mu ih život neminovno donositi. Osnovno je načelo pravilnog odgoja: ostati djetetu uvijek prijatelj, dobronamjeran i spreman na priznavanje uspjeha, ali ne oslobađati ga dužnosti, odgovornosti, biti djetetu uvijek podrška i oslonac, ali ne i nametljiv, dopustiti neovisnost i slobodu, ali ne rješavati umjesto njega njegove probleme. To je postupak koji osamostaljuje dijete, ulijeva mu osjećaj sigurnosti i duboko povjerenje prema okolini. 

Zelenice 4

855-488

ured@os-mvlacica-labin.skole.hr

 

 

  NA VRH  

 
Brojač posjeta
Ispis statistike od 24. 10. 2017.

Ukupno: 21715
Ovaj mjesec: 1361
Ovaj tjedan: 420
Danas: 164
 
 
 > Kutak psihologa i pedagoga  > Tekstovi
CMS za škole logo
Osnovna škola Matije Vlačića Labin / Zelenice 4, HR-52220 Labin / www.os-mvlacica-labin.skole.hr / ured@os-mvlacica-labin.skole.hr
preskoči na navigaciju