TRADICIONALNI ISTARSKI INSTRUMENTI I FOLKLORNA GLAZBA ISTRE – SIMPATIČNI I DRAGI GOSTI BARBA FRANKO KOS I NJEGOVA BOLJA POLOVICA TETA PAOLA KOS
Autor: Sanja Škopac, 26. 5. 2016.
U utorak, 24.5.2016. u našoj su školi gostovali barba Franko Kos i njegova supruga Paola koji su nas osvojili svojom spontanošću, simpatičnošću i zanimljivom životnom pričom. Saznali smo da su zajedno punih 50 godina i da su u tom vremenskom razdoblju prošli mnogo lijepih, ali i teških trenutaka, a pjesma i sviranje su uvijek bili sastavni dio njihova života. Franko Kos je svirač, učitelj i izrađivač istarskih instrumenata. Predstavio nam je sve instrumente koje je sam izradio: meh, veliku i malu sopelu, mišnice,šurle i sopelice. S posebnom smo pozornošću slušali priču o svakom instrumentu i zvukove koje proizvode. Saznali smo da je izrada instrumenata složen postupak koji zahtjeva umijeće i ima svoje tajne koje barba Franko dobro zna, a neke je podijelio i s nama. Kvaliteta zvuka ovisi o kvaliteti drva, a maslina je jedan od najboljih materijala za izradu. Da bi se napravio dobar meh potrebno je pažljivo oderati kožu janjeta ili još bolje kozlića. Koža se treba sušiti i par mjeseci, a moguće je da prilikom obrade pukne zbog ožiljaka koje je imala životinja na određenom mjestu.
Mnoge instrumente koje je napravio poklonio je prijateljima širom svijeta što nam puno govori o tome koliko je poznat i cijenjen ne samo u Istri i Hrvatskoj nego i mnogo šire. Barba Franko svoje znanje prenosi na mlađe generacije već dugi niz godina. Kako iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, tako i teta Paola, kako i sam kaže uvijek i u svemu stoji iza i uz njega. Njih dvoje zajedno pjevaju na tonko i debelo. Iako je u ranom djetinjstvu otkrio ljubav prema istarskoj tradicionalnoj glazbi, Franko nam je otkrio da ga je Paola naučila pjevati i motivirala ga da se ozbiljno posveti svom hobiju. Kad nam je ovaj simpatični par zapjevao na tonko i debelo Marijana pod lumbrelom, iz oka su nam potekle suze, a spontani pljesak odzvanjao je učionicom. Dirnuli su nas svojom izvedbom i u nama potakli nježne emocije.
Osim o glazbi barba Franko je pričao priče iz svog života koje su nas nasmijale, ali i rastužile jer nije uvijek sve bilo lijepo. Na kraju nam je poručio kako za glazbu, a osobito istarsku narodnu ljestvicu treba imati dušu. Svira se po osjećaju, a ne po notama što je izuzetno zahtjevno, ali istovremeno i očaravajuće. Istaknuo je važnost njegovanja istarske narodne baštine jer je to dio naše povijesti i ne smijemo zaboraviti niti se sramiti naše cakavice, našeg baluna, kanti na tonko i debelo i svega onoga što nas čini posebnima.
Našim smo se gostima zahvalili uz recitacije i pjesme po domoće što ih je veoma razveselio.
Učiteljice Marta i Dilana
